BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sv. Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli

Srijeda, 29. rujna 2010.

Iv 1,47-51

47Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: "Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!" 48Kaže mu Natanael: "Odakle me poznaješ?" Odgovori mu Isus: "Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom." 49Nato će mu Natanael: "Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!" 50Odgovori mu Isus: "Stoga što ti rekoh: 'Vidjeh te pod smokvom', vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!" 51I nadoda: "Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SVETI ARKANĐELI - GABRIJEL, MIHOVIL, RAFAEL

Riječ ‘anđeo’ grčkoga je podrijetla i znači ‘glasnik’, vjesnik,( ‘angelos’), a imamo je i u korijenu riječi ‘evanđelje’ - što znači ‘dobra vijest’. Anđeli su Božji glasnici, oni su u Božjoj službi, bivaju pošiljani ljudima u pomoć. U Starom zavjetu spominju se uz riječ anđeo ‘kerubini’ i ‘serafini’, a poimence imamo Gabriela (prevedeno: Božja snaga ili Božji junak), Mihaela (prevedeno: Tko je kao Bog?) te Rafael (Bog liječi).

Upravo ta tri imena - u sebi tako različna - očituju nam posve jasno na koji način možemo i mi iskusiti Božju snagu u svome životu.

Mihael: Tko je kao Bog? - pitanje nad kojim se divimo, a ujedno i priznajemo: Tko je na svijetu, u svemiru tako silan i moćan kao naš Bog? Nitko nije njemu ravan, nitko tako moćan, tako jedinstven i jedincat, kao naš Bog!

Stoga je Mihael i anđeoski prvak. Moćan i snažan pritječe nam u pomoć u borbi protiv zla, grijeha i svih kušnja u životu. Stoga je redovito slikan s mačem u rucim, kojim uništava Staru zmiju, Đavla, Zmaja, Zlo.

Mihael je ujedno i ona snaga u nama samima koja nas stalno stavlja pred upitnik: Tko je Bog za tebe? Koliko ti je Bog važan? Je li on onaj prvi u tvome životu? Ili pak imaš drugih bogova koje si stavio na Božje mjesto? Možda tvoj posao, tvoj uspjeh, karijera, tvoja mala privatna sreća gdje želiš da te nitko ne ometa? Tvoje luksuzno vozilo, palača, namještaj, nakit, ljepota?

Mihael je stalni izazov da srušimo u sebi sve lažne bogove i božanstava te da se okrenemo istinskome Bogu. Ocu koji nam prašta sve naše grijehe i promašaje. Samo kad služimo jedinome Bogu, život će nam biti stvarno sretan i ispunjen. Mihael - Mihovil - on je ona zaštitnička Božja snaga koja nas čuva od zla u životu.

Gabrijel - riječ znači “Snaga Božja” ili “Božji junak”. On je anđeo navještenja. Bog ga šalje kad nam želi nešto reći. Kad Bog želi otvoriti naše uši i naša srca za svoju poruku, svoj poziv i zov.

On je tu kad Bog želi nešto promijeniti u nama, kad želi iz staroga učiniti novo, kad se nešto događa što nadilazi naše sposobnosti i naše mogućnosti. Bog nam šalje mogućnost i snagu da počnemo iznova u svome životu.

Anđeo navještenja Gabrijel znamen je Božje sile, sile Božje riječi koja pokreće naše biće i mijenja ga. On naviješta Mariji, i ona postaje Majkom Božjom, i mi čujemo navještaj Božje ljubavi te osjećamo kako nas Božja ljubav obujmljuje. Bog nam oprašta i čovjek može odahnuti.

Pa i kad čujemo poruku o uskrsnuću  - svome i Isusovu - ne moramo se brinuti za one koji su otišli ispred nas u vječnost niti se brinuti za svoj vlastiti život. Gabrijel uvijek ohrabruje: Ne boj se! - Ne boj se Zaharija! Ne boj se Marijo! Ili pak ženama na grobu: Ne bojte se. Onaj koga tražite, nije ovdje. Uskrsnuo je. Dakle, riječ ohrabrenja i utjehe.

A Rafael znači “Bog liječi”. Bog je lijek i liječnik. Već je Gospodin na Sinaju rekao Mojsiju da nikakva bolest ne će nauditi njegovu narodu. U Tobijinoj knjizi Rafael je pratitelj mladoga Tobije. Rafael liječi ljubav između muža i žene, ozdravlja i odnose u obitelji između oca i sina. On liječi slijepoga Tobiju i ranjenoga sina. Vraća roditeljima pouzdanje da Bog prati njihovu djecu na putovima, pa i kad odlutaju ili pak kad misle da su izabrali za brak pogrješnoga partnera. On vraća i tijelu i duši snagu ozdravljenja, u ma kakvoj se krizi nalazili.

Koliko nam puta treba u životu ta iscjeliteljska snaga? Kad smo u žalosti, kad smo u tuzi ili brizi na ljubljenu osobu. Kad se uruši prijateljstvo ili kad se doživi brodolom u braku, kad nas ljudi gorko razočaraju, ljudi u koje smo se pouzdavali. Kad više ne razumijemo svoju djecu, ili kad imamo osjećaj da nas svi ostavljaju, da se od nas udaljuju i otuđuju. Kad smo bolesti i kad nas muče boli. Kad nam ponestaje nade ili smisao u ono što radimo.  Kad ne vidimo nikakvu budućnost.

Toliko je toga u nama uništeno - vlastitom ili tuđom krivnjom. Toliko toga ranjeno. I treba znati da je Bog uz nas i da je tu snaga kojoj je ime “Rafael”. Treba biti svjestan da nas Bog nikada ne ostavlja - da nas njegova snaga prati. Uvijek, u svako doba. I da nikada nismo sami na svijetu.

   Ali je i pored ovoga što govorimo načelno o anđelima značajno i drugo: Da sami u sebi nosimo, odgojimo anđela koji će drugima pomagati. Biti dobri anđeo, anđeo čuvar, anđeo pomoćnik. Za Majku Terezu su govorili da je Anđeo Kalkute, za s. Emanuel da je Anđeo Kaira, za Franju da je Anđeo, Glasnik novoga doba. Anđeo kao dobri duh nekome i nekoga. Možemo biti svi mi.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

26. tjedan kroz godinu

Srijeda, 29. rujna 2010.

Lk 9,57-62

57Dok su išli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." 58Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." 59Drugomu nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Dopusti mi da prije odem i pokopam oca." 60Reče mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." 61I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." 62Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SLIJEDIO BIH TE, ALI...

Lk 9,57-62

Tri Isusova kratka izričaja spram nasljedovanja. Nasljedovanje, odnosno slijediti Isusa ne znači biti pratitelj, zaputiti se s njime na neko zabavno putovanje, gdje će čovjek biti svjedokom čudesa, znamenja, velikih mnoštava svijeta. Ne, nego nasljedovanje znači: Imati udjela u Isusovu životu. Proživljavati ono što je on proživljavao, preuzeti na sebe njegovo poslanje i zadaću u svijetu. Isus je na putu u Jeruzalem. U prethodnom odsječku čuli smo kako je Isus 'stisnuvši svoje lice' usmjerio se odlučno prema Jeruzalemu, mjestu svoje muke i proslave. Njega nutarnji glas i poticaj sili. Zadaću mora ispuniti ondje. Na gori Taboru bilo je govora o njegovu 'ezgodusu', izlasku. Nasljedovanje znači za svakoga od nas osobno 'egzodus' iz uhodanoga, iz vlastita mira, skrovitosti. Znači rastati se i pozdraviti sa svime i svakim, odvojiti se od svih dragih i milih, od svih ljudskih veza i navezanosti. U krajnjoj crti - to je rastanak sa svojim 'ja', s onim što mi je najmilije, i to posve i radikalno, do kraja.

Nitko nije bio tako zahtjevan kao upravo Isus. Nijedan dotadašnji židovski učitelj nije na taj način razgovarao sa svojim učenicima, pa ni u Starom zavjetu proroci. Isus je pravi beskućnik. Lako je pretpostaviti da su mnogi fascinirani njegovom osobom i pojavom spontano prilazili i izražavali svoje simpatije. Isus odgovara gotovo u poslovicama i antitezama. Uspoređuje svoj život s ostalim živim bićima koja su u daleko boljem položaju od njega. I ptice, i lisice. Svako se živo biće na svoj način srodi sa svojim okolišom, pronađe svoj modus vivendi, traži u okolišu svoju egzistencijalnu udomljenost, ukorijenjenost. Samo je čovjek egzistencijalno iskorijenjen. Nigdje on nije kod kuće, do kraja. Znamo da nas na svakome raskrižju može sačekati iznenadna smrt.

Isus je već prije svoga rođenja morao s trudnom majkom putovati. Elizabeti u judejsko Gorje, zatim se morao roditi daleko od Nazareta, preko tri dana hoda. Tko se upusti u nasljedovanje njega, mora upravo s time ozbiljno računati. Tu nema okolišanja ni šale. Isus pak govori krajnje načelno! I ovo hodočašće u Jeruzalem kao da nam želi poručiti kako smo svi na putu, prema cilju, kako smo u životu izloženi, nesigurni, zemlja nam nije majka.

S drugim 'apsirantom' ili kandidatom postupa Isus kao s Levijem-Matejom. Jednostavno od njega traži da raskine sa svime i da smjesta Isusa slijedi. Čak je prorok Ilija dopustio svome nasljedniku u službi Elizeju da priredi oproštajnu gozbu. Kao da mu Isus kaže: Dopusti da duhovno mrtvi pokapaju fizičke mrtvace. Neka oni koji su u svijetu žive i dalje u sjeni smrtnoj. A ti plati visoku cijenu svoga nasljedovanja već sada. Nasljedovanje Isusa nosi sa sobom često društvene i emocionalne lomove, bolne rastanke. Pitamo se, gdje je tu minimum pijeteta prema pokojnicima? Ali je u pitanju daleko više od zemaljskoga, riječ je o Božjoj riječi i kraljevstvu koje se mora navijestiti. Riječ je o životu i smrti, već ovdje. Nikakvo štovanje pokojnika! Treba samo pogledati u Djela apostolska, drugo Lukino djelo, i vidjeti kako su ljudi pojedinci ostavljali sve i išli putem navještaja Kraljevstva Božjega - ono je imalo u svemu prvenstvo. Prvi su kršćani bili savršeno pokretljivi.

I treća je slika 'isusovski' neponovljiva. Ne obazirati se natrag! Jesi li zaorao, moraš paziti na brazde. Ne dopušta Isus ni ono što je učinio Ilija Elizeju. Ako si na njivi, mora ti pogled biti usmjeren naprijed, nikako natrag, da znaš kako plužiš, kako brazdiš. Sjetimo se kako je palestinsko ozemlje prepuno kamenja, kako su i oranice prosijane kamenom, i tko se na takvim pjeskovitim njivama obazire, ne može vući prave brazde, plug će stalno iskakati iz brazde i nemoguće je orati ravnomjerno.

Ako si zahvaćen Radosnom viješću, kraljevstvom Božjim, moraš se upravo na to usredotočiti, skoncentrirati, moraš ostaviti sve druge misli. Sve je to prošlost, iza tebe. I samo si tako prikladan za Božje kraljevstvo. Čovjek mora ostaviti svoju prošlost iza sebe. Sve su obiteljske poveznice pokidane kad se čovjek upusti. Isus svjesno izaziva - i sili nas da se pitamo, za koga ili što živimo i umiremo. Nemoguće je ići za Isusom, a očijukati sa starim, obazirati se na ono što je čovjek ostavio iza sebe. Polovično nasljedovanje gdje je čovjek raskomadan između novoga i staroga. Treba radikalna odluka.

Isusov zahtjev, a ti me slijedi, poziv je na samostalan, neovisan život. Uzmi život u svoje ruke, ne daj se drugim dirigirati. Uz Isusa treba ostaviti sve veze i lance, sve okove i strah, svaki osjećaj krivnje i blokade. Isus je kao dvanaestogodišnjak iskusio rastanak s majkom i Josipom, ondje se krajnje vezao samo uz Boga - 'biti mi je u onome što je Oca mojega', lišio se zemaljskih veza i obveza. Isus oslobađa od zemaljskih navezanosti i čovjeka usmjerava posvema na Boga. Red ili nered u društvu počinje u vlastitom srcu. Ako smo mi u redu, bit će i naš okoliš u redu.

    Ovih dana slavimo svetoga Franju. Upravo se on radikalno usprotivio svome ocu, protuslovio cijelim svojim bićem, da bi odsada mogao nazivati jedino "Oca nebeskoga" svojim ocem. Dramatičan bijaše taj rastanak kad mu je dobacio sve, i novac, i haljine, i sve što je na sebi imao, da bi se od svega razgolio i bio do kraja slobodan. I naprijed usmjeren. Nikakvi kompromisi, nikakvo očijukanje s prošlim. Kao što ovdje Isus usmjerava svoj pogled, fiksira sebe na Jeruzalem, tako i onaj koji želi biti njegov, mora imati pogled usmjeren kamo i Isus. Nemoguće se okretati desno i lijevo, tražiti lakše putove ili zavoje. I samo će tako čovjek prispjeti na cilj - do Boga.